Znameniti profesori

Vaso Glušac

Vaso Glušac

Nesporno, jedan od napoznatijih profesora naše Gimnazije je Vaso Glušac (Slatina kod Sanskog Mosta, 1879 – Beograd, 1954). Rođen je u svešteničkoj porodici. Nakon završene gimnazije u Sarajevu i studija slavistike u Beču, službovao je kao suplent i profesor gimnazija u Banjoj Luci (1905-1912) i Tuzli (1912-1914). Zbog aktivnog nacionalnog rada suđeno mu je u čuvenom banjolučkom veleizdajničkom procesu. Poslije rata bio je član Privremenog narodnog predstavništva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, te direktor gimnazije u Tuzli (1919-1928). Potom je ponovo premješten u Banju Luku, gdje je postavljen za direktora ugledne Gimnazije (1928-1932) a, uskoro, i za v. d. načelnika Prosvetnog odeljenja banske uprave Vrbaske banovine. Na tim mjestima se dokazao kao izuzetno sposoban organizator prosvjetnog i kulturnog života u cijeloj Krajini, čime se, uz bana Milosavljevića, svrstao u red najzaslužnijih neimara ''Periklovog doba'' Banje Luke. Uostalom, baš u to doba pada i njegov rad na pokretanju i rukovođenju ''Zmijanjem'', čime je osnažio raniju popularnost i autoritet u narodu pa i vladajućim političkim krugovima. Takve reference odvele su ga u Beograd, gdje je od 1932. godine pa do Drugog svjetskog rata bio član i sekretar Senata Kraljevine Jugoslavije. Napisao je nekoliko desetina radova iz oblasti književne kritike i istorije, a sve do danas aktuelne su i njegove kontroverzne knjige i radovi o srednjovjekovnoj prošlosti Bosne i Hercegovine, a naročito o bogumilskoj ''crkvi bosanskoj'': Bosna i Hercegovina srpske su zemlje po krvi i jeziku (Mostar, 1908), Istina (Mostar, 1911), Povelje Matije Ninoslava, bana bosanskoga i narodnost njegovih podanika (Banja Luka, 1912), Nekoliko pitanja iz prošlosti Bosne i Hercegovine (Tuzla, 1921), Srednjovekovna »bosanska crkva« bila je pravoslavna (Beograd, 1924), Istina o bogomilima (Beograd 1945. i 1992.) itd. Prijateljstvo Kočića i Glušca, začeto još za vrijeme studija u Beču, nastavljeno u Banjoj Luci kroz saradnju na pokretanju i izdavanju Razvitka, krunisano je kumstvom – Glušac je krstio Kočićevog sina Slobodana (1910-1913).