Četrdesetakradoznalaca iz banjalučke Gimnazijeposjetili su Sajam knjiga u Beogradu, šezdeseti. Rekoh radoznalaca stoga što ih privlači pisana riječ i štovjeruju da ona može da dosegne do samog korijena u čovjeku – kood nas nema potrebu da svoja znanja i iskustva prenese potomcima.Ulazim u jednu odsajamskih hala, kao košnice su, a ispred mene dvije djevojčice se gurkaju i domene doprije isječak njihovog govora. Manja,crmpurasta govori starijoj: ,,Ma bolje ti je da uzmeš ovu, ja sam jepročitala, drži! ’’,, Kupiću sve tri, dobila sam lovu od keve zapatike, ali sam pare sačuvala zaknjige’’, reče odsječno starija, plati i nestaše u masi.Pomislio bičovjek da je ovo dio dijaloga iz predratnih romana a ne iz stvarnog vremena,ali ovaj mali isječak govora možda najbolje oslikava duh sajamske atmosfere ukojoj se na nevjerovatan način otvaraju prostori vjerovanja. Vjerovanjeda knjiga kupljena vlastitim odricanjem može godinama da osvjetljava i da udanima skučenim i mučnim bude pouzdan putokaz. A to je početak jednognevjerovatnog puta. Puta na kojem su susretanja sa knjigama posebna radost kojase doživljava najdubljim čulima, najprije mirisom štampanih slova iz hiljadenajrazličitijih knjiga i drugih oblika zapisa. U njima su na milione priča kojenas povezuju sa drugima a najviše sa samima sobom. Te priče imaju moć da nasuvežu sa dahom vremena i spoje sa obrisimaprostora, one imaju imaginaciju da svoju misaoprepoznamo u djelima ingenioznihpisaca, naučnika, vojskovođa i da do mile volje zahvatimo iz njihove riznice. Sasvim jevjerovatno da je pismo najveći izum čovjekov, a sposobnost čitanja, i danas kaoi prije hiljade godina, najblagodatnija disciplina čovjekovog duha. Onapodrazumijeva svojevrstan čitalački ukus i snažno predosjećanje koja knjiga bašnama odgovara, koja odgovara našojpravoj prirodi. Na sajmovima je mnogo beskorisnih knjiga, knjiga koje nakončitanja ostavljaju gorčinu i bljutavost ispod nepca. Za mlado biće ipak jenajkorisnije da čita one knjige koje su preživjele vrijeme i očuvale svojugled. One idalje imaju sposobnost da budu štit od literature koja ne poštujeprave vrijednosti i čovjekovu istinsku prirodu, niti imaju moći da otvarajučovjekovo srce i um za čudesnost svijetanego, protivno, šire neshvatanjei zatvorenost . U mladosti jekarakteristično lutanje kroz literaturu; često čitamo ono što nam dođe pod ruku, ali i to je neophodno da bi se izašlo nastazu na kojoj svaka pročitana knjiga postaje dio našeg krvotoka, postajeduhovna hrana i odbrana najboljeg u čovjeku. Naime, za svaku stepenicu ličnogzrenja i obrazovanja postoji određena literatura. One knjige koje do nas dođuprerano čekaju po nekoliko godina na policama da bi bile otkrivene. Svaka novastepenica u nama traži nove knjige i tako do konačnosti.O blagotvornostičitanja i o potrebi da određena djela čitamo po nekoliko puta pisao je engleskipisac i pjesnik D. H. Lorens u svojojknjizi Apokalipsa: Daleko je, daleko bolje čitati neku knjigupo šest puta, u razmacima, nego čitati šest knjiga. Jer određena knjiga je kadra da vas pozivašest puta, i svaki put će to biti dublje iskustvo i bogatiće cijelu dušu iemotivnu i intelektualnu. Dok šest knjiga čitanih samo jednom jedino suakumulacija površnih interesovanja, tegobna akumulacija modernih vremena,količina bez stvarne vrijednosti.Beogradski Sajamje kao raskošna trpeza koja čuva onaj poseban štimung prema knjizi, premaperiodici, prema udžbenicima. Ali bezobzira koliko neki sajam bio neposjećen, gotovo uvijek možemo pronaći knjigukoja nam odgovara, ili će ona pronaći nas, i na taj način ćemo bar malo ublažiti onajpogubni otpor na čitanje koji je izražen u našoj sredini. Knjige za kojima mitragamo otvaraju neslućene zvjezdane prostore u nama. Istoga dana smo uIstorijskom muzeju Srbije vidjeli izložbu o Mihailu Pupinu i poslušali izuzetnonadahnut govor koji je održala autorka izložbe Aleksandra Ninković Tešić. Njengovor je bio pokazatelj kako ozbiljna tematika uz istinsku doživljenost možebiti rečena jednostavno. Autorka je naglasila da je ovo prva muzejska postavkakoja koristi savremene tehnologije i omogućava da svaki njen dio budeinteraktivan.Istakla bih riječi Pupinove majke koje su navedene unjegovoj autobiografijiOd pašnjaka do naučenjaka(za koju je dobio Pulicerovu nagradu 1924), …da je znanje svetlost koja osvetljava naš put kroz život i vodi nas uživot budućnosti pun večne slave.Pupinova slava sepreobratila u sjeme čovječanstva, a takvih je vrlo malo, zar ne?!Slavica Malić
