Sovjetske trupe su 27. januara 1945. godine oslobidile Aušvic-Birkenau, mjesto najvećeg stradanja civila u Evropi, gdje je u toku nekoliko godina ubijeno više od milion ljudi, većinom Jevreja. Upravo to je bio razlog zašto ja baš taj datum izabran kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Aušvic je postao simbol stradanja svih nevinih ljudi na svijetu, simbol ubijanja ljepote, radosti, života u njegovom najiskonskijem obliku i svih pozitivnih vrijednosti. Mjesto u kojem je zlo pokazalo svoje najgore lice. Imajući u vidu da je ovo bio zločin koji je fundamentalno negirao temelje civilizacije i najstrašniji primjer nehumanosti koju čovjek može da pokaže prema drugom čovjeku, Ujedinjene Nacije su rezolucijom 2005. godine proglasile Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta i podstakle sve zemlje članice da razviju edukativne programe i ceremonije, kroz koje će se prenijeti sjećanje na ovu tragediju budućim generacijama i njeno pravilno razumijevanje. Pošto se u školama u Republici Srpskoj 27. januara proslavlja Sveti Sava, tada sigurno nije najpogodniji trenutak da i naša škola obilježi sjećanje na žrtve holokausta, ali na ovaj, skroman način, desetak dana kasnije, želimo da se pridružimo ostalim članicama UN-a i Evropske Unije u misiji podučavanja o holokaustu i da prenosimo poruku da se sličan zločin nikada ne smije ponoviti. Nakon što je ovakav čas održan u redovnoj nastavi u IB2 odjeljenju, organizovan je i ovaj posebni čas za učenike IB1, koji su izabrali predmet istoriju i filozofiju. Ovom dvočasovnom predavanju prisustvovali su i profesori Danilo Kovač i Jelena Došlov, te koordinator programa Međunarodne mature Branka Kukić. Započevši čas pitanjem o specifičnom datumu i njegovom značaju, prof. Jurić nas je lagano uvodila u temu predavanja. Nakon nekoliko uvodnih rečenica našu pažnju zaokupile su fotografije nevinih i razdraganih dječijih lica koje su se smjenjivale na velikom bijelom platnu u učionici broj 6. Vidjeli smo bezbrižne poglede dječijih lica, plesne cipelice i haljinice, nasmijana, ali i ozbiljna lica mladića, djevojaka, porodice Batis na vjenčanju… Slike koje su nas zbunjivale. A onda smo uočili sitne natpise ispod fotografija koje su govorile šta im se desilo. Neki od njih su bili deportovani i nikada se nije saznalo šta im se desilo. Neki su bili ubijeni u Aušvicu, neki u Majdaneku…Na jednoj fotografiji je bila Zelma Galambos iz Rumunije sa svoja dva sina, Petrom i Pavlom… Samo Pavle je preživio, Zelma i Petar su ubijeni u Aušvicu… Bile su to fotografije koje su jedini svjedok o postojanju i životu tih ljudi. Čitavih porodica. Zajednica koje su izbrisane sa lica zemlje. Aušvic. Ta zloglasna, tamna i istovremeno plamteća riječ koja, kao crna rupa u svemiru, sagorijeva sve oko sebe i u sebi. Nakon fotografija u našim rukama našli su se tekstovi. Bili su to izvodi iz dnevnika, dječijih dnevnika… Skoro svaki je počinjao uobičajeno: Dragi dnevniče….. Zašli smo tada, čitajući ih, duboko iza tih pogleda malih koji bijahu stvoreni da bi porasli, a koje su u tome onemogućili. Samo zato što ih je vladajuća ideologija proglasila manje vrijednim. Spoznali smo da su i oni na početku prošloga vijeka željeli isto i živjeli isto kao i mi. Željeli su jedno, a dobijali drugo za svoje rođendane. Voljeli su svoja bicikla. Voljeli su zabave, prijatelje. Voljeli su školu. U nastavku tih dnevnika, pomalo odmaknutom u vremenu od one početneDear diary…zamračili su nam se vidici. Isto kao i njima, našim malim sagovornicima. Vršnjacima onih koji su sada mirno i zadovoljno, u toploj i urednoj učionici čitali i mislili o njima. Došli su neki strašni ljudi, mračni i surovi i oduzeli im bicikl. Oduzeli im pravo da hodaju trotoarom. Oduzeli im pravo da idu u školu. Oduzeli im pravo da čitaju i pišu. Obilježili ih, odvojili ih, oduzeli im pravo da koriste svoje ime. Oduzeli im pravo na hranu, vodu i pravo da žive. I, na kraju, oduzeli su im pravo na sahranu, na grob, na komemoraciju, na sjećanje. Učionicom je vladao muk. I disanje je bilo previše. Luksuz koji nismo zaslužili. Proživjeli smo život s njima, osjećali svaki pokret djevojčice koja grčevito brani svoj tako dugo željeni bicikl. Samo neki od njih su porasli. Samo mali broj njih je preživio i poživio da bi o stravičnim trenucima svojim postojanjem svjedočio. Sugestivnim pitanjima, ekspresivnom gestikulacijom i povezivanjem dalekih priča sa ličnim životom, prof. Jurić nije učinila da naučimo. Znali smo dosta toga. Čuli smo većinu istorijskih podataka mnogo puta. Učinila je mnogo više. Učinila je da proživimo. Proosjećamo. Učinila je da svoj um i, što je još važnije, svoje srce zauvijek protkamo slikama veselih dječaka i djevojčica i njihovim bolnim vapajima za spas koji se, nažalost, nisu čuli. Ne toliko da bi ih neko spasio. Napokon razumijem. Istorija se ne uči radi proste reprodukcije činjenica, radi ocjene ili eventualnog razmetanja u društvima onih koji je poznaju. Ona se uči radi pobjede dobra nad zlom i svijeta koji ce postojati bez zločina. Za to moramo da se borimo. Ona se uči da bismo shvatili kako inteligencija bez humanosti može biti opasna, kao i ideologija bez etike i politika bez morala. Nije istorija nauka prošlosti, već nauka koja nas iskustvima iz prošlosti podučava kako da ostvarimo srećnije budućnosti. I sebi, i drugima. Sjetili smo ih se. I Eve, i Moše, i Erike…. I svojih baka i prabaka koje su bile u zbjegovima, u Jasenovcu i ostalim koncentracionim logorima. Sjetili smo se svih žrtava svih genocida koji su bili u različitim vremenima i mjestima, ali u sličnim situacijama. U našim sjećanjima bili su živi i njihovi pogledi, i njihove želje, i njihovi snovi. Mislili smo o njihovom mogućem, a neostvarenom životu. Učinili smo da porastu. Da žive. Upravo time učinili smo ih vječnima i bar na trenutak spasili ih od zaborava. Branka Kukić, Koordinator programa Međunarodne mature
