Prije gotovo jednog vijeka u malom selu imena Hašani, pod Grmečom, rođen je izuzetno zapažen srpski književnik Branko Ćopić. Još kao student Filozofskog fakulteta u Beogradu afirmisao se kao nadaren pisac, i lako pronalašao put do brojnih čitalaca, istinskih poklonika Ćopićeve pisane riječi. Ćopićevi rani, predratni radovi, posvećeni su ljudima iz sredine u kojoj je odrastao, a koja ga je djelimično i oblikovala u pripovjedača koji o svom rodnom zavičaju piše sa mnogo topline i ljubavi. Predstavio je čitaocima sliku čovjeka u svakondevnoj borbi sa nemilosrdnom prirodom, ali koji se, uprkos svemu, zadovoljava malim stvarima. U toku, ali i nakon Drugog svjetskog rata, Ćopićeva djela prožima ratna tematika, u okviru koje je uočio razne tipove ljudi – one koji se duboko i iskreno predaju ideji slobode, ali i one koji su sušta suprotnost – samožive grešne, spremne na izdaju. Sve to je Ćopić na maestralan način opisao i u njima ostvario ono što je zajedničko sa svim njegovim prijašnjim stvaralaštvom, a to je nezaboravan humor. Upravo temi Ćopićev humor, Emina Jović i Marija Nenezić, posvetile su izlaganje održano u banjalučkoj Gimnaziji 6. 9. 2013. godine. Emina Jović, studentkinja slavistike u Gracu, izdvojila je pripovijetke Smrt moga djeda, Trešnja i Zamena kao najpodesnije za pokazivanje ostvarenog humora u tragičnim situacijama. Kako je i sam jednom prilikom rekao, Ćopić je umio da ponovo vidi svet očima deteta, i upravo to je omogućilo vrsnu autentičnost, izvanrednu rečenicu koja je dala sliku stvarnosti dječijim umom, izmamivši brojnoj publici osmijeh na lice. Sa druge strane ovakav pristup je piscu obezbijedio način na koji je u svojim djelima ostvario sve što je želio, a što nije uspio u životu. Kroz pojedine pripovijetke izgradio je i lik djeda, kojeg je on izgubio sa samo dvije godine, ali je zato pišući o njemu kreirao figuru kojom se izborio sa gubitkom. Studentkinja srpskog jezika i književnosti u Nikšiću, Marija Nenezić, svoju pažnju je usmjerila na srećni humor, koji se zapaža u mnoštvu književnih radova Branka Ćopića, ali i na nesvakidašnje spajanje religije i humora, postignuto u romanima Orlovi rano lete i Magareće godine. Ćopić je odrastao u religioznoj porodici, da bi kasnije religiju stavio u drugi plan, posebno za vrijeme komunizma, ne uspijevajući tako do samog kraja da se pronađe. Iako je po svojoj prirodi bio mnogo drugačiji od onoga kako ga je doživljavla njegova publika, ipak ih nikada nije razočarao, neprekidno im dajući razlog za smijeh. Svojim komičnim efektima Ćopić je učinio stvarnost podnošljivijom i napisao djela koja će se uvijek rado čitati, a velika zahvalnost ide i studentkinjama Emini Jović i Mariji Nemezić što su podsjetile na vanvremenski stvaralački opus Branka Ćopića. Ivana Radinković, III8
