Četiri dana, tek je nešto više od pola sedmice. Sedmica je četvrtina mjeseca, četvrtina dvanaestine godine. Kratak period, sitnica, rekli biste. Ali ta ista četiri dana, tih istih devedest šest časova, sve je zapravo jedan veliki mozaik sačinjen od 345600 sekundi, 345600 momenata za pamćenje. Nemojte potcjenjivati moć sekunde! U sekundi se život i stvara i gasi, mijenja ili ostaje isti. Sloboda izbora je na nama. Vidite, naši izbori, naše dragocjene sekunde, stavile su me u poziciju da u osvit zore prohladnog ponedjeljskog jutra na praznom auto-putu prema Banjaluci smišljam kako da opravdam vaša očekivanja. Zašto? Pa novinar Orfeja rješava stvari na licu mjesta. A ne, mislite na ono drugo zašto? Tu smo dakle…Znate, vraćamo se iz Izraela. Znam da znate, otkako smo otišli pojavljujemo se na portalima više od kvazi-zvijezda u žutoj štampi. Želite da znate kako je bilo? Vjerujte, prije bih ovako neispavana i nespretna napravila krug oko škole metodom zvijezda na lijevoj ruci (poseban pozdrav mom profesoru fizičkog!), nego što mogu da vam adekvatno odgovorim na to pitanje.Pa, kako da nam bude u Obećanoj zemlji? Zemlji kojom je sam naš Gospod hodio? Među prijateljskim narodom, pod datulinim palmama, kako da bude ponosnim sinovima i kćerima svoje otadžbine, mladim nosiocima naše kulture i nasljeđa u jednoj isto tako gordoj zemlji?Nerado priznajem da se riječima, ipak, ne može sve iskazati. Ipak, upravo u ove sitne sate koji postaju sve krupniji, dajem sve od sebe da vam dočaram bar najminijaturniji dio onoga što pored silnih sitnica i uspomena iz Izraela nosimo u mili nam grad i otadžbinu.Bilo je divno, krasno, nezaboravno i, iz sveg srca nadamo se, ponovljivo! U nedostatku boljeg rješenja, povinovaću se onoj staroj koja kaže da se treba početi iz početka. Pa eto, vraćam vas na srijedu, 13. februar 2013. godine. Krajnje uzbudljiv dan! Čekali smo ga mjesecima, spremali smo se mjesecima, i kada je konačno došao, jedva smo došli sebi. Fotosešn je počeo ispred škole. Klik, klik pa opet klik. Kofere u ruke i put Beograda. I vazduhoplovni muzej Nikola Tesla imao je zadovoljstvo da mu budemo neplanirani posjetioci. I tamo smo slikali. Pred sam let sam ponovila svaku molitvu koju sam ikada čula i eto, preživjeh.Aleksandar Nikolić, najkraće Saša, a najiskrenije – naš anđeo čuvar u svetoj zemlji, prvi nam je rekao šalom u Tel Avivu.Domaćine smo, inače, upoznali ranije, preko Skajpa. Susret na aerodromu upravo zato nije bio tipičan, hladan, nisu to bili potpuni stranci, tek ljudi koji se eto, osamnaest godina nisu vidjeli. Ono malo hebrejskog što su nas preko interneta naučili iskoristili smo da iznenadimo roditelje-domaćine koji više nisu bili sigurni šta razumijemo, a šta ne. Iznenadili smo ih i količinom sna koja nam je dovoljna da funkcionišemo. Ruku na srce, spavali i nismo. Previše je toga bilo potrebno vidjeti i doživjeti, previše odricanja radi malo dragocjenog odmora. Upoznali smo ih i sa istorijom Srba, od doseljavanja na Balkan do današnjih dana; čas na engleskom jeziku. A onda sa geografskim pojmom Balkana, Republike i Banjaluke. Bivali su sve oduševljeniji.Prvi dan u Izraelu počeo je u zvaničnom tonu. Saša i naš ambasador u Izraelu, gospodin Kesić, zajedno sa našom, kako pedagogica često kaže, malom, ali odabranom grupom, uputili su se u Jerusalim. Tamo nas je srdačno dočekalo Njegovo blaženstvo, patrijarh jerusalimski Teofil Treći. Teško je pronaći bilo kakve riječi kojima bi se mogla opisati čast koja nam je ukazana, jer sjediti sa patrijarhom, pričati, slušati njegove misli, to je najveća čast koju jedan hrišćanin može doživjeti. Nakon posjete patrijaršiji, presvlačenje u autu, pa prijem kod gradonačelnika Modi;ina, gospodina Bivasa. Upoznali su nas sa čarima grada otetog od pustinje, planski građenog i navodnjavanog, grada mlade populacije i svijetle budućnosti. Minibus, treće presvlačenje, pa naša prezentacija u školi. Predstavljanje smo počeli čitanjem Pisma iz jame, našeg učenika Miloša Petkovića, ovom prilikom za publiku prevedenog na hebrejski. Potom smo se obratili našim domaćinima, izveli etno numeru, te im pokazali kratke snimke o kulturi i prirodnim ljepotama naše zemlje, o Gimnaziji, a i o nama samima. Za kraj smo svi zajedno pjevali i igrali Nagila hava!, što je izazvalo veliko oduševljenje kod publike. Tvrdim: dopali smo im se. Malo šopinga, pa izlazak na kuglanje i kafu. U duhu Dana zaljubljenih (na koji smo bili zaboravili), jača polovina izraelskih domaćina sa našim momcima, iznenadili su nas djevojke crvenim ružama. Ostali smo zajedno poprilično kasno, i upoznali se mnogo bolje.Naredni dan bio je najvažniji. Ponovo smo se uputili u Jerusalim, ovaj put još važnijim povodom! Prva stanica bio je Muzej holokausta Jad Vašem, koji je zaista mnogo više od muzeja. Čovjek ne umire fizičkom smrću, on umire zaboravom – ovo je misao-vodilja svih Jevreja, koji ne dozvoljavaju da se milioni duša zaborave. Pored svih svjedočanstava o grozotama holokausta, najsnažniji utisak ostavlja Dvorana sjećanja, posvećena djeci. Kosmos je predstavljen pomoću samo šest svijeća, nekoliko ogledala i potpunog mraka, dok se u pozadini u svakom trenutku izgovara ime jednog nedužnog djeteta stradalog u svjetskom izlivu mržnje. Ostali smo nijemi dugo nakon izlaska iz Jad Vašema, ali ipak smo uspjeli da položimo vijenac u Šator sjećanja za sve mučki ubijene u Jasenovcu i drugim logorima. Poslije razgovora sa našim dragim Sašom, nastavili smo put. I dok smo u Crkvi Hristovog groba čekali da dođemo na red i uđemo, bilo je teško pojmiti da je na tlu kojim hodamo prije gotovo dva milenijuma kročio, bio osuđen i mučen, razapet na krstu i miropomazan naš vaskrsli Bog! U Jerusalimu smo sa Sašom, koji je, objektivno posmatrano, bolji i zanimljiviji od bilo kog vodiča, obišli i hrišćansku, muslimansku i jevrejsku četvrt. Svaka ulica priča svoju priču, i čini se kao da se ovaj sveti grad nikada ne bi mogao u potpunosti obići, uvijek bi se pronalazilo nešto novo. Na Zidu plača ostavili smo svoje najiskrenije želje na papiriću s nadom da će Bog, zbog neposredne blizine, brzo primiti poštu. Petak veče je bilo rezervisano za tradicionalne kiduš večere sa porodicama, u znak dobrodošlice suboti (šabatu).Subota, odnosno jevrejski šabat, neradni je dan, a ujedno i jedini slobodan koji smo imali. Dan kada smo spavali više od šest sati! Dan kada smo svi zajedno otišli u Tel Aviv na plažu, i okusili šta znači kiša i olujni vjetar na njoj.Nedjelja, naš posljednji zajednički dan, bio je rezervisan za srce i staro jezgro Tel Aviva, Jafu, smještenu na obali zadivljujuće plavog Sredozemnog mora. Zatim još malo šopinga, isprobavanja tipične izraelske hrane i put Modi;ina.Šta smo sve vidjeli? Pa toliko toga da se ne usuđujem upuštati u nabrajanje jer bi ova reportaža definitivno prerasla u roman. Na kraju, u Ironi Gimel bio je organizovan oproštaj za nas. Nije bilo lako. Ljudska potreba da se ovjekovječi trenutak trijumfovala je dok smo se svi slikali, i slikali, i slikali… Toliko zahvalnica, toliko smijeha, suza i zagrljaja, a sve samo na osnovu četiri dana. Još jedan dokaz da ljudsko poimanje vremena ne igra nikakvu ulogu! Krenuli smo, grleći se po ko zna koji put za oproštaj, ali nikako da zaista uđemo u minibus i odemo! Rastali smo se dogovarajući se šta da Izraelci obuku na ljeto kada dođu kod nas. Ni ne sumnjamo u ponovni susret! Sa mnoštvom hrane, pripremljene samo za nas, u rukama, uspomenama u srcima i umornim glavama, napuštali smo jednobojni grad popločan kamenom, popunjen bijelim automobilima i sada već mnogim dragim ljudima.Pedagogica se nije složila sa idejom da našu edukativnu ekskurziju nastavimo po Srednjoj Evropi, ili bar beogradskim splavovima, tako da stižemo u Banjaluku na vrijeme. Ponovo pomjeramo satove unazad, mislimo o svakodnevnim brigama i radujemo se našim ljudima, jeziku, tlu. Sad jedno školsko pitanje: šta smo naučili iz svega ovoga? Cijeniti našu kulturu, pokazivati je svijetu i širiti, jer jedino sami sebe možemo sačuvati, jedino kroz jako korijenje naše drvo ima šanse da širi snažne mlade grane.Želimo da još jednom zahvalimo onima bez kojih ovo putovanje ne bi bilo moguće, a to su: predsjednik Republike Srpske g-din Dodik, gospoda Arie Livne i Aleksandar Saša Nikolić iz Predstavništva Republike Srpske u Izraelu, Ministarstvo prosvjete i kulture, Republički pedagoški zavod te, svakako, direktor naše škole, Zoran Pejašinović. Neizmjernu zahvalnost dugujemo gradu Modi;inu koji je podržao naš boravak i putovanja po Izraelu i našim divnim domaćinima čije gostoprimstvo se ne može riječima iskazati – to valja doživjeti.Veliki pozdrav od male, odabrane, sada hadži-ekipe: hadži Ranke, hadži Aleksandra, hadži Ljubice, hadži Srđana, hadži Ivane i moje malenkosti.Hadži Milica Malešević III1
