Gimnazijalke pobjednice literarnog konkursa u organizaciji Rotaract Club Banja Luka

U utorak, 15.5.2018. godineu Rotari sali hotela Bosna, održana je dodjela nagrada za tradicionalni, sedmipo redu, Literarni konkurs Rotaract club Banja Luka. Konkurs je bio otvoren zasve učenike srednjih škola sa banjalučke regije, a ono po čemu je on značajanza nas jeste da su prve tri nagrade otišle upravo u ruke naših učenica! Tačnomjesec dana prije dodjele nagrada, 15.04. završila je prijava radova, i baš togdana na mejl adresu Rotaract club-a Banja Luka pristigla su dva literarna radakoja su odnijela prve dvije nagrade mjesec dana poslije! Sve u zadnji čas, ali uspješno!Tri teme su bile ponuđene:Priča o bilo čemu, Budi pametan pravi se lud i Maske. Stručni žiri je bio usastavu: mr Milica Plavšić; docent na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci, dr EmirMuhić i Danilo Kovač, profesor istorije i latinskog jezika u banjalučkojGimnaziji.Žiri napominje da jepristiglo mnogo dobrih radova, što ih veoma raduje jer je prikaz kolikotalenata imamo u banjalučkim srednjim školama. Iz tog razloga imaju želju da unarednom periodu prošire ovaj konkurs i na osnovne škole, te uvedu još nekenovine. Nakon dodjele nagrada uslijedio je prijatan razgovor o današnjojupotrebi srpskog jezika i pravopisa, o pogledu nas mladih na društvo i problemeu njemu itd.Kako rekoše, nijanse supresudile i tri izabrane pobjednice su:3. mjesto – IvanaSladojević,III32. mjesto – Mia Žabić.III41. mjesto – SofiaMiljatović, IB1Učenice su nagrađenevrijednim poklon-bonovima u knjižari Kultura, što ih je veoma obradovalo.Pored ovoga, njihovi radovi su objavljeni na internet portalu Buka, te ihmožete pročitati u nastavku.Sve nas raduje, kako samishod konkursa, tako i činjenica da ovakvi projekti postoje. PredstavniciRotararakta kažu da će se nastaviti truditi da mladima obezbijede što višeovakvih mogućnosti na kojima se mogu iskazati i kroz koje mogu napredovati. Mi se nadamo da će tako ibiti i zahvaljujemo im se na datoj prilici. Posljednje, ali svakako ne i manjevažno: zahvaljujemo se mentorima, profesoricama srpskog jezka i književnosti mr Branki Kukić, Danijeli Štrbac i Dunji Ilić.Sofia Miljatović,IB1Sofia Miljatović: Maske, 1. mjestoKada padnu maske, padamo svi. Zašto? Zato što su maske izvor života. Zvuči suludo, besmisleno i prilično neprihvatljivo, ali zar misliš da bi društva bilo da nema maski?Koliko bi prijateljstava i prijateljstava propalo, koliko veza više ne bi postojalo i koliko puta bismo snosili teže posljedice da se u nekim trenucima ne domognemo one svoje maske sa lažnim osmijehom, stavimo je na lice i preživimo. Da, preživimo. Da li ti je sad malo jasnije zašto su maske tako neophodne za egzistenciju? – reče ona sa podignutim obrvama koje su označavale ljutnju, ali istovremeno je imala dobroćudan izraz lica, kao i uvijek.- Pa dobro, ali zašto onda uvijek kažemo da treba da budemo iskreni, da ne treba da krijemo osjećanja i tako dalje?, pitam ja u potpunosti zbunjeno.- Zato što smo ljudi. Volimo da lažemo sebe čak više nego druge. Volimo da uvjeravamo sami sebe da smo fini, iskreni, dobronamjerni i čestiti… a to što smo juče otpustili radnika na pravdi boga ili što smo danas pogledali drugu ženu, dok nas je naša čekala kući – nema veze. Čudno je to, znaš… možda si još premlada da shvatiš kako stvari funkcionišu na ovoj lopti. A možda je i bolje tako, ne treba još da znaš – kako završi rečenicu, tako se okrenu i zagleda se u daljinu kroz bijelo prozorsko okno koje se nalazilo u uglu naše kuhinje. Meni i dalje ništa nije bilo jasno, sjedila sam na kuhinjskom stolu, klatila se nogama i gledala kako joj se oči sijaju od vanjske svjetlosti.- Je l; ti isto lažeš sebe? – pitam nekoliko sekundi nakon što shvatim da imamo istu boju kose.Ona se osmjehnu, pa kaže – Mila moja, neko bi vjerovatno rekao da ne treba ovo da ti pričam, da je loš uticaj na tebe – ali ne mogu lagati te tvoje zelene oke. Teška srca moram ti priznati da lažem sebe, i to vrlo često. Nekad ne mogu priznati da nisam bila u pravu i onda pronalazim kojekakve razloge i izgovore za svoje i tuđe postupke…- A zašto moraš biti u pravu? – prekidam je.- Hm, dobro pitanje zapravo. Vjerujem da je zato što sam ponosna i samoživa da bih nekome prepustila prednost. Ne mogu da…- A šta znači samoživa? – opet je prekidam.- To ti znači da nosim svoju masku i nije me briga za tuđe maske.- Meni sad i dalje nije jasno da li su maske dobre ili ne?- Gledaj to ovako: ja imam šefa od kojeg mi zavisi posao i plata. Ako se mom šefu ne sviđa nešto što sam ja napravila, a ja znam da sam to dobro uradila najradije bih mu se usprotivila. Ali pošto bih tada vjerovatno dobila otkaz, ja izvučem nasmijanu masku iz svoje torbe i kažem: Dobro, uradiću ponovo. I onda je ta maska super – jer moj šef misli da ga ja podržavam, a ja i dalje imam i živce i posao. Međutim, kada dođe čiko sa nasmijanom maskom, dobroćudnih očiju i nježnog glasa i ti povjeruješ da ta maska zapravo nije maska i da je to njegovo stvarno osjećanje i mišljenje, a na kraju se ispostavi suprotno… na kraju se ispostavi da ti se ispod te maske ne smije, da te ne gleda sa ljubavlju i da bi najradije galamio na tebe sve vrijeme – to nije dobra maska. To je grozna maska! – rekla je sa namrštenim izrazom lica i povišenim tonom.- Znači mogu birati dobro nasmijane i loše nasmijane maske?- Kako da ti ovo objasnim… sve maske su loše. Loše su ako želiš da budeš dobar čovjek, ali problem je što je ta sintagma ;dobar čovjek; postala veoma relativna. Šta uopšte znači biti dobar čovjek? Slijediti neke ideale morala, pravednosti, etike… ali kao takav teško da možeš opstati. U današnjem svijetu, rijetko možeš koga naći da je iskren i pravedan, jer su svi potplaćeni, svi imaju neke svoje skrivene ciljeve, svako traži neku korist. Iz tog razloga je dobro imati masku – zaštitiš se da ne budeš izigran, da ne budeš ranjiv i samim tim izbjegneš da budeš povrijeđen. Jedino, u nekom trenutku moraš da se zapitaš da li ti je čitav život laž ako si sve vrijeme pred svima nosio masku i pravio se da si nešto što nisi samo da bi izbjegao da malo patiš… mislim da je patiti ljudski i da ne možemo to izbjeći u potpunosti, jer će nas sačekati kad-tad. Ali ne treba ni davati sve od sebe i trčati pred rudu, tako da sve dok smo iskreni sami sa sobom i znamo gdje nam maska počinje a gdje završava – u redu je da se zaštitimo – činilo se kao da je to rekla ponosno i onda mi se nježno osmjehnula.Ja tada svoju majku nisam razumjela, činila mi se malo pomahnitalom – htjela sam samo da znam koju masku da izaberem za maskenbal i poslije ovog razgovora, koji mi se urezao duboko u sjećanje, bila sam sasvim zbunjena i nisam znala da li treba da uopšte nosim masku, da li treba da je mjerim da znam gdje počinje i završava i da li treba da marim za tuđe maske. Srećom, danas, nakon toliko godina, shvatam sve što je htjela reći i nosim nekoliko maski u torbi, pa se trudim da ih što rjeđe izvlačim – da ne zaboravim gdje počinju, a gdje završavaju.Za tekst Maske, autorica Sofia Miljatović, učenica 3. razreda banjalučke Gimnazije (IB program), osvojila je prvo mjesto na ovogodišnjem Literarnom konkursu Rotarakt kluba Banja Luka.Mia Žabić: Kokošinjac, 2. mjesto

Повезани чланци