Ovog ljeta sam malo skoknula preko bare zajedno sa Markom Ćosićem iz naše škole, Mineom Brekalo i Harisom Muharemovićem iz Druge gimnazije u Sarajevu. Zahvaljujući američkoj ambasadi i njihovoj saradnji sa srednjim školama, izabrani smo da budemo učesnici međunarodnog kampa u Vermontu, pod nazivom Governor’s Institutes of Vermont on Current Issues and Youth Activism. Moje je bilo samo da se spakujem i nabacim osmijeh na lice.Nakon tri leta i 24 sata putovanja, obrela sam se u Vermontu, maloj saveznoj državi koja odskače od onoga što mi prvo padne na pamet kada razmišljam o Americi. Sve me podsjeća na veliku organsku farmu – puno zelenila, brda i planina, potočića i rijeka, prošaranih drvenim kućicama, bašticama i farmama, na kojima se uzgaja organska hrana, naravno. U blizini su i nasmijani Vermonteri, na električnim biciklićima. Sve je veoma pitomo i idilično.Uzbuđenje me nije napuštalo, a pojam džetleg nije se pojavio u mom rječniku. Tih 12 dana živjela sam na kampusu, nedaleko od grada, ali poprilično izolovanom, zbog šuma koje ga okružuju. U toj malenoj verziji stvarnog svijeta, punoj izazova i različitih dogodovština, našla sam se sa još 70-ak srednjoškolaca punih adrenalina, iz Irske, Njemačke i SAD-a. Bilo je tu i nekoliko mladih ljudi iz staff-a, koji su nam pomagali da se što bolje snađemo i učestvujemo u svim aktivnostima, kao i profesora koji su nam držali razna predavanja.Raspored mi je bio krcat i ispunjen predavanjima, sportskim, kreativnim i zabavnim aktivnostima, a atmosfera je sve vrijeme bila opuštena. Slušala sam i diskutovala o klimatskim promjenama, aktivizmu, ljudskim pravima, rasizmu, zdravstveni i drugim aktuelnim problemima na globalnom nivou. Plesala sam, pjevala, crtala, pisala, vozila kanu, čupala korov na farmi, plivala, svirala afričke bubnjeve, glumila, bavili se jogom i kapuerom, učestvovala u paradi za Dan nezavisnosti, uživajući u svakom trenutku.Dve stvari koje su mi se najviše dopale su timski rad i druženje. Takmičarski duh nije izostao, ali sve smo radili kao ekipa, bez međusobnog nadmetanja. Iznosili smo i razmjenjivali mišljenja i ideje, voljni da ih zajedno nadogradimo i oblikujemo. Brzo smo se sprijateljili i shvatili da i pored toga što živimo i odrastamo u drugačijim sredinama i bavimo se različitim stvarima, imamo mnogo zajedničkih interesovanja. Ipak smo tinejdžeri, okean nas ne može udaljiti. Plakali smo na rastanku, a ostali u kontaktu – grupni čet i dalje radi. Predavači su nam pričali o stvarima koje vole i kojima se bave, svakodnevno ili u svoje slobodno vrijeme. Advokat koji je preživio građanski rat u Africi pričao nam je o aktivizmu, profesor iz Bostona nam je u adrenalinskom parku pomagao da se penjemo po drveću, a muzičar koji je proputovao pola svijeta u potrazi za različitim zvukovima narodnih bubnjeva učio nas je da sviramo. Naučila sam, vidjela i isprobala mnogo stvari, od toga kako prijedlog postaje zakon do crtanja indijskih tetovaža. Uz sve to, odlično sam se provela, u dobrom i zabavnom društvu.Za kraj ću da napišem ono što sam napisala na svom plakatu za Dan nezavisnosti, a to je nešto bez čega bi ovaj svijet bio mnogo tužnije mjesto. To je, kratko i jednostavno, samo: Smile!
Anđela Radovanović
