Svojom istrajnošću, vječito živom mišlju i autentičnim stavom, profesorica Ćulafić obojila je mnoga jutra u zbornici, kada nam je kafa disala u lice.Sjedila sam u polumraku i iščekivala da snop svjetlosti obasja dio pozornice, ili lice glumca, i da nastane potpuna tišina. Ne znam kada ste sjeli do mene, ali sam osjetila blagost finog, blijedog profila. Kakvu radost mi činite!, sa nevjericom sam promucala.Na scenu je izašao mlad glumac i sa žarom izgovarao riječi koje nisu dopirale do mene. Tražila sam među mislima odgovor koji sam dugovala i Vama i sebi. Nisam postavila nijedno pitanje, bar ne glasno, a čula sam u šapatu odgovore……jesmo, i mi! Kao da sam bila na sceni svih ovih godina. Glumac i predavač su po mnogo čemu slični. Glumac oživljava lik, njegovu ljubav ili patnju, a mi oživimo starinske priče, zaboravljene događaje, mrtve jezike, teoreme i šta sve ne. U mome životu su se, kao i na ovim daskama, smjenjivala lica učenika – mila, bistra, umna, tužna, ponekad daleka od sebe. A moja uloga je bila, prije svega, da budem duboko prisutna, koliko-toliko vesela i sa ostavljenim ličnim tegobama pred onom kapijom škole. Znaš, …teško da se čovjek može oduprijeti onom unutrašnjem, onoj inerciji koja ga ponese, ponekad i savlada, i koja na kraju daje smisao svemu. Vidiš ovog glumca, i njega nosi ta silina i ljubav, možda je još nevješt pa i grub, ali i to izbrusi vještina ili vrijeme.Zastala je i vještim pokretima popravljala svileni šal oko vrata. Voljela sam te sitne male pokrete, i nesvjesno pokazivali su nešto.Zašto sam ostao, zašto?, glas sa pozornice nadjačao je i njen šapat i moju zbunjenu misao….jeste, ključno je ovo njegovo ’zašto’. Dugo sam se pitala zašto da nosim baš ovo breme. Moj boravak u Parizu, usavršavala sam francuski jezik i književnost, doprinio je da istinski shvatim da naš život i njegov tok uvijek nekako odgovara onome što mi zaista jesmo. Čini mi se da to uviđaš, pomalo. Pronalazila sam sebe u toj iskričavosti da prenesem znanje kolegama, učenicima, kćerčici, i takvi momenti su za mene sušestveni. Francuzi za to imaju divan izraz essentiel. A sa druge strane, ja nisam mogla da se otrgnem tom idealizmu i zanosu kada u okicama dječijim vidim upaljenu svjetiljku i žar. Naravno, uvijek ima onih kapi gorkosti, ali one nisu mogle ništa da učine. Nosila me ta mladost u školi i kroz nju sam shvatala da ponekad lični, individualni napor nije bio dovoljan da je razumijem, ali duh dječiji i njihova razigranost uvijek su pravili vješt most između mog uskustva i njihove nevinosti.Šapat je utihnuo, a sa pozornice se čuo glas onog mladog glumca: Ja sam jednom prepoznao sav svoj život u tvojim riječima. Samo da ne prestane sada, da traje……prepoznavanje…Zar to nije san svakog učitelja i zasigurno učenika da prepoznaju jedno drugo dušom. Paradoksalno jeste, ali najbolji učenik sam postala negdje na sredini svog životnog puta. Počela sam intenzivno da učim, u stvari učeći druge i sama sam počela da se mijenjam. Shvatila sam da mi se pruža velika prilika da uvidim i svoje vrline i svoje mane. Rijetko ko se danas, vjeruj mi, stidi niskosti sopstvenog bića. Najčešće naše znanje nije srazmjerno onome što zaista jesmo, razlika je ponekad ogromna, divovska. Mnogi moji poznanici imaju zavidno znanje, veliki su naučnici, poliglote, a na drugoj strani su pokazivali takvu sitničavost, taštinu, rasijanost… Latini divno kažu: Nosce te ipsum.Kasnije, ti moji đaci, kada bi zašli u zrelije godine, još su u načinu ophođenja prema meni sačuvali ono duboko povjerenje koje nam vrijeme nije moglo oduzeti. Nije iščilila ni ljepota onih zajedničkih pobjeda na konkursima, ili one, snovima ravne, večeri u blistavim salama gdje se čuo francuski jezik.Veliki dio sebe sam ostavila u svakom učeniku i dobijam beskrajno mnogo. Moji učenici danas uče nekog drugog, ili svoju djecu, da odrecituju Bodlera ili Remboa, ili im poneku životnu mudrost na latinskom citiraju. Nije li čudesan ovaj rad i povezanost naših životnih tokova?!Naglo sam se okrenula da odgovorim, ili da se uvjerim, ili da…mjesto pored mene, sa moje desne strane, bilo je prazno, a sa pozornice vječiti eho:I kao da smo ovdje jedan jedini dan,u magličastoj plaveti, između dva čina.Slavica Malić, prof.
