Živi se u čudno vrijeme. Ljepota, istina i dobrota su negdje zalutale i nisu toliko vidljive.
Istorija priča kako se često prave vrijednosti skrivaju, ali istorija umjetnosti, koja čuva ljepotubila je najmanje zabrinuta. Nju je u duše banjalučkih gimnazijalaca udobno smjestila, njenanekadašnja učenica Jasna Marić i omogućila joj bezbjedno boravište.
Likovna kultura se, uz Vas Jasna, vješto suprotstavila mnogobrojnim predrasudama. Zaustavili ste lošu naviku prosuđivanja, poređenja – kako je ljepoti, predmetima poput likovne i muzičke kulture, jednostavnije dospjeti u duše od istine i dobrote, koje moraju uložiti više napora, sakupiti sve izvore saznanja da bi ostvarile isti cilj. Zaboravlja se da je za doživljaj ljepote, pored neposrednog gledanja ili slušanja, važno i stanje koje nastupa poslije, kad u tišini i mraku mašta proizvodi nepoznata tkanja. Ona poput korijenja hrani našu dušu ali ostaje nevidljiva. Kada bi se u nju proniknulo, otkrila bi se tajna stvaralaštva i svi bi mogli biti umjetnici, pisci, muzičari. Njena nedostupna priroda omogućava čisti osjećaj zadovoljstva ali uz nju idu i agonija, bol kao pratilac nastanka genijalnih, originalnih djela umjetnosti. Кad se to pojmi, utišavaju se priče o lakom putu dolaska ljepote u dušu.
Smatrali ste da je Vaša dužnost kao profesora da, dok se lagano osvjetljava područje mašte, svojim učenicima predstavite kako mogu odati priznanje, zahvaliti se djelima genijalnog stvaralaštva i uz njih doživjeti čarobni, jedinstveni svijet uobrazilje u kom je za njih sačuvana ljepota a muka stvaralaštva iščezla. Od njih se zahtijevalo da se odluče samo za najjednostavniji oblik učenja, podražavanje i da postanu pratioci uzvišenog, lijepog. Vjerovali ste da će kad otkriju bogatstvo svih određenja lijepog razviće i vlastitu moć prosuđivanja, svoj ukus i doprinijeće da genijalna djela koja nastaju u njihovom vremenu budu i potvrđivana, a ne da poput suhog voća dobiju priznanje naknadno, kako je uočio Šopenhauer analizirajući sudbinu genijalnih djela.
Uspjeli ste svojim disciplinovanim kantovskim duhom, istrajnošću u tumačenju da pokažete koliko su se uz pojam ukusa vezivala pogrešna određenja, kao o izvoru onog raznolikog, subjektivnog. Pored mnoštva osobenosti u našem gledanju postoji ono nešto isto. To je isti osjećaj dopadanja, u posmatranju umjetničkog djela. Kad taj čisti osjećaj ne bi bio zajednički svim ljudima, ne bi postojala istorija umjetnosti, niti bi postojala umjetnička djela koja su nadvladala duh svog vremena, a ni estetika kao nauka. On je toliko čist, bezinteresan, oslobođen potrebe za prisvajanjem i omogućava viđenje suštine.
Vođenim tim motivima, iznova ste iscrtavali interesantne mape kako bi svaku generaciju upoznali sa područjima lijepog. Mladi ljudi, nadahnuti ljepotom sa tih putovanja, čuvali su u sebi svoje najdraže boje i njima ispunjavali sive, tmurne dane. Tad su postajali svjesni da posjeduju istinsko obrazovanje, koje može obojiti prazninu življenja, kao što čine djeca kada boje oblikovane nepotpune bojanke. Taj osjećaj kod njih se javljao na časovima likovne kulture u kojima su oni bili stvaraoci koliko su se opuštali, postajali lagani, mogli letjeti na krilima mašte, dospjeti u željeni svijet djetinjstva, Petra Pana.
Dešavalo se na tim časovima da neki učenici, koji su očekivali potvrdu, budu nezadovoljni, ali Vi ste i za njih imali razumijevanje. Držali ste za njih ”otvoren prozor”, i puštali ih da se pokajnički na krilima mašte vrate kao što roditelji puni milosti to dozvole ‘bezdušnoj djeci’. Oni su Vas poštovali i cijenili, dolazili kako biste im pomogli da uz Vaš pogled ”sub specie aeternitatis” lakše pronađu ‘malog princa’ ili riješe ‘kvar ‘ na svojoj letjelici, da ‘pripitome’ opažanje, koje će biti viđenje ne samo očima, već i čistim srcem, sposobno za ljubav i askezu, kojim će ugledati prijatelja – biti u blizini njima ranije nedostupne suštine.
Iskreno zahvalna jedna odbjegla, pokajničko-povratnička duša,
Vaša učenica, Gorana Đudurović Praštalo
