Sanjam GimnazijuGospodinMilan Koen rođen je 1927. godine u našem gradu. Njegova porodica stanovala je uondašnjoj Ulici princa Pavla (danas Jevrejska), upravo pored templa (jevrejskihram koji se nalazio na mjestu današnjeg Poslovnog centra). Ondašnja Realka bila je tek stotinak koraka premaKastelu, tako da je Milan – kako kazuje – školska zvona čuo i kod kuće. Iako jepohađao samo četiri razreda niže gimnazije i – kako sa osmjehom priznaje – inije bio baš najbolji đak, Milan i danas voli našu školu. Štaviše, sav ushićenkaže: ‘’Znate li koliko puta sanjam Gimnaziju!?’’ Rat i stradanje Jevrejaprekinuli su njegovo školovanje. Kao malo ko od naših Jevreja koji su imali sreće, pobjegao je izzavičaja. Uspio je da se sa porodicom dokopa Splita, a potom i Italije,gdje je – zahvaljujući dobroti jednog tamošnjeg advokata – nekako spasao glavui preturio rat. Zato danas kaže: ‘’Moji prijatelji su htjeli da me ubiju, amoji neprijatelji su me spasili’’. Ubrzo nakon rata obreo se u Palestini, gdjeje upravo – nakon dvije hiljade godina – vaskrsla jevrejska država. Tetka Kika ima 101. godinu, a maturirala je 1930.godine!!!GospodinKoen kaže da je razlog njegove posjete Gimnaziji ljubav prema toj školi koja negasne ni nakon sedam decenija. Razlog više je želja da ispriča priču o jednojdragoj osobi koja je davno, davno išla u našu školu. Na to su ga ponukale pričesa našeg portala izoktobra i novembra prošle godine o najstarijim živim gimnazijalcima – Irini Komarov i VojinuKordi – koje je u Izraelu čitao sa posebnom pažnjom. Milan je,naime, poželio da kaže: ima još jedna ponosna gimnazijalka koja je prevalilastotu godinu života; to je moja tetka Rifka, koju svi mi u Izraelu zovemo Kika.SestraMilanove majke Flore, tekta Rifka Kabiljo (udato Ram) rođena je u ljeto daleke1912. godine. Maturirala je našu gimnaziju davne 1931. godine. PoslijeGimnazije upisala je Filozofski fakultet u Beogradu, gdje je postala cionista(pripadnik jevrejskog nacionalnog pokreta). Udala se već 1934. godine iodselila u Palestinu, koja je tada bila pod britanskom upravom. Sve dostvaranja Države Izrael 1948. godine živjela je u kibucu, gdje je kaovaspitačica osvojila srca hiljada mališana. Kasnije je posao vaspitačicenastavila van kibuca. Zbog toga je danas generacije Izraelaca od milja zovu samo‘’Kika’’ (deminutiv od Rifka). Iako je prije više od tri decenije otišla upenziju, i dalje svakodnevno ponešto radi. Od njenog sestrića Milana čujemo dai danas – u 102. godini života – radi u bašti i plete priglavke. Da je tako dokazuje ifotografija tetke Kike, koju Milan s ponosom pokazuje i poklanja njenojGimnaziji.Štada kažemo, nego veliko hvala! I da dodamo: i mi smo ponosni što imamo takveGimnazijalce!ZoranPejašinović
