JASENOVACJa jecam u samrtnoj iznemoglosti,Ciganka je na dlanu vidjelaSječivo što cijepa kartuBudućnosti .A omča je zamijenila maramu svilenuOčaj mori i srce se lomiDok hijena drobi krhku granuZelenu.Sav život se gubi kroz bijesni vrtlogCrnog pepelaKuršum sipa rubine kroz zlatne nitiPotom je dragu pušku, u suzama SavaOd mene odvela.Evo priznajem,Još jedno povlaštenje smrti mi je miloŠto sitnom bratu ne moram objasnitiZašto je Božije nebo na nas zaboravilo.Milica Mađarić, IIINestaje život sa naše starane zidaKroz oštar kikot,Usta posljednju krv pljujuDok bezumna čeljust nam i duše kida.Ovdje hodaš kroz nanos crvenog muljaNekad čovjek, sada sjena,Bičuje ga žegaI pada još jedna znojna košulja.Vidim oči,nebeski plave, a kao čelik ledeneI drvene stepenicebeskrajno što vode goreI moje ranjave ruke pod topolu odvedeneA u očima mu se namjera nijeNi na sekund pokolebalaDok plačem u krvi njegova meKrunica na vratu bolno ogrebalaCrnokosi vragu,tamnom lovcuDok skrećem pogled i sklapam očiKažem konačno : ,,Zbogom Jasenovcu.”
