Banjaluka dobija novo ruho u majska predvečerja. Nekanova mladost zatitra njenim trgovima i parkovima. U parku Petar Kočić, 26.5.2018., okupila se 114. generacija banjalučke Gimnazije i, uz ovacije i zadivljene poglede,uputila se ka Banskom dvoru, gdje se tradicionalno organizuje maturska zabava.Ove godine Gimnazija Banjaluka iznjedrila je preko 300 maturanata, budućihprofesora, ljekara, alpinista, botaničara, filozofa, pisaca, fizičara i mnogihdrugih. Svaka generacija ima svoju specifičnost, svoju boju i svoj ritam. U imete specifičnosti slijede Hvatači snovaKad smo, prije četiri godine, prvi put uplovili u našeklupe nismo mogli ni slutiti kakav je put stajao pred nama. Put pun pukotina irazdora, pun suza i razočarenja, novih ideja i uspjeha. Teško je naći praveriječi kojima bi se opisala ova bura, još i teže kada još traje. Kao što su semnoge generacije prije nas pitale kako je najbolje početi novu priču, tako se imi sada nalazimo pred tom odlukom. Možda je najbolje početi od kraja, i novogpočetka. Prvi koraci, njihov glasan zvuk, graja ljudi, i prve riječi. Elementikoji zasebno nemaju velikog značaja, ali su nekako za nas igrali bitnu ulogupri prvom susretu. Prvo iskušenje je prošlo, ali je ipak ostala želja za novim.Lekcije su se redale jedna za drugom, bezbrojne stranice su se prelazile saciljem da se postavi osnova za bolje sutra.Nakon što smo prošli ovo more nevolja i prebrodilibrojne provjere i beskrajne otkucaje sata, nasukali smo se na horizont.Iskrcali smo se u Španiji, Italiji, Francuskoj, Americi i Švajcarskoj. Kud godje pošla naša ptica lastavica ostavila je zrno neoborivog truda, slatki grohoti malu dozu ljenosti. Ideje grade mostove, hrane dušu i slažu stihove. Teško jene osvrnuti se na duge zvjezdane noći koje smo rukama naslikali. Svakom crtomindividue i svakom šarom smo se suprotstavljali monotonosti naših dana. Svakanježna riječ, gradacija imena i nezgrapna opaska su bila naša baština i bunt.Prijatelji bi se razišli u grupe i golim leđima se izlagali nedaćama, kritikamai zvukovima sopstvenog jezika. Kao i drugi koji su išli Vukovim stopama, svakood njih je imao svoj kalup, svoj neosvojivi zid koji je trebalo osvojiti sanovom dozom ludila, zanosa i radoznalosti. Kao kruna svih ovih poduhvata došloje i matursko veče. Veče koje je predstavlja naš prelazak u svijet odraslih.Maturanti su zasijali u novom svjetlu i ponosno pjevali Gaudeamus. To je bilanoć mladih papagaja, ptica selica koji su plesali u ritmu noći i bliskihdodira. Uzdigli su se do zvijezda koje su do tad samo posmatrali. Kada bi sesagledao čitav ovaj vihor događaja i pritajenog bjesnila, čovjek bi bio uiskušenju da čitavu ovu dilemu sakrije u ormar, pokrije se skupim odijelom ihaljinama, i možda čak malo zaboravi na svijet oko sebe. Najlakše bi bilopridružiti se Sizifu i mahnuti dlanom poričući sve i jednu riječ koju smoizgovorili dok smo bili među crvenim ciglama. No ipak mi ćemo u tim riječimaživjeti, ukoričeni kao junaci djela kojem se kraj ne nazire. Prihvatićemo onošto možemo, ali nećemo zaboraviti ono što ne možemo. To smo mi. A šta ćemo tekbiti? Milan Vidović IV1
