Ima otad najmanje dvije godine kako nas Zeko priprema i upozorava da će ovaj današnji dan brzo doći, kroz šalu i kroz opomenu, govoreći kako se osipa njegovo društvo iz ćoška, stara garda sa najviše matematičara, ponekim šahistom, fizičarem, srbistom i jednim mirnim duhom in corpore sano profesorom fizičkog vaspitanja. Sticajem okolnosti, dopalo me je mjesto u tom kraju zbornice, pa se sad prisjećam i s(v)jetovanja i vajkanja šta će biti kad sve što su oni gradili razgrade generacije ojađene raznoraznim krizama, najviše moralnim. Nije da nije. Ali, uvijek mi je bilo drago da pomalo protivrječim, da branim nas mlade (sve koji se tako osjećaju), da začikavam i da, u stvari, izazivam izlaganje pomne analize, računajući na obilje uzrečica, uzvika, narodnim duhom i ruhom zaogrnutih a lapidarnih, već legendarnih, naravoučenija.I sada kada čujem s koliko pažnje i velikog, nesumnjivog uzbuđenja koje kola po školi, đaci traže način da svog omiljenog profesora zadrže u učionici, jasno mi je da su i oni, naši đaci, i pored generacijskog jaza, i pored matematičkih zavrzlama, prepoznali kod dobre namjere, vedrog, ljudskog i iskrenog, ćopićevski duhovitog, poziva da se o životu uči i kroz matematiku. To raduje, posebno zato što profesor Zec nije sjedio skrštenih ruku, nije ni u čemu zanemario svoj poziv, spremajući za budućnost, to se pouzdano zna, stotine i stotine inženjera, arhitekata, matematičara, da ne zaobiđemo ni sve ostale kojima je matematiku predstavio kao živu i primjenljivu, bili oni ljekari, farmaceuti, profesori.I nisu ga naši bivši đaci zaboravili, javljaju se i dolaze u Gimnaziju, uvjerila sam se u to i ovih dana. Vidjela sam i prepoznala i njegovu snebivljivost u novim okolnostima u kojima se našao, osjetljivost posebne vrste koju čovjek ima kad treba veliki, smisleni dio života, opisani krug, kao šestarom, precizan, zamijeniti nečim drugim, ali prepoznala sam i razgaljenost, jer iz one kolone, sada već stručnih ljudi, kojih ima u svim institucijama (eto, neki rade i u Penzionom!), prepoznaju svog dobrog profesora.Nije da nije – nedostajaće mi anegdote krupske škole, one o padežima, o prosidbi s nadlagivanjem (lažeš, kume, lažeš, kašlješ i dan i noć!), šeretski osmijeh i ranoranilački doček u zbornici, a opet, ima mnogo radosti u otkriću da je čista sreća bila upoznati, raditi i u istom ćošku u zbornici sjediti sa Bogdanom Zecom!Iskoristiću ovu priliku da još jednom zapodjenem prepirku: – Jesam li Vam rekla, Zeko, neće naš, ovdašnji svijet propasti, jer, vjerujte, ima Vaše zasluge u tome!Dragi kolega, želim Vam mnogo lijepih penzionerskih godina i da Vas kćeri uskoro obraduju unučićima!P. S. Sve sam pisala u prvom licu, iskreno, a mislim da će se mnogi prepoznati u tom prvom licu, jer su dijelili s profesorom Zecom klupu u komisiji na maturskim ispitima, sto u Banskom dvoru na maturskim večerima, dežurali na učeničkim žurkama u školskom holu i drugovali na izletima i putovanjima.Radoslava Zorić, profesor
