Odlučio sam da studiram biologiju zbog Rakićke! jeste rečenica koja se, nemali broj puta, čula u hodnicima PMF-a u Banjoj Luci. Ko je ta žena, profesorica, zahvaljujući kojoj su generacije učenika banjalučke Gimnazije zavoljele biologiju, zavoljele prirodu i odlučile da nastave njenim stopama? Neki od nas, koji smo sada profesori biologije u Gimnaziji, nisu ni slutili da će imati čast da im ona postane radna koleginica. Nama, mlađim kolegama, Snježana je bila više od radne koleginice: bila je učiteljica, prijateljica, majka i ne znam koja je njena uloga u našim životima, od ovih nabrojanih, bila najvažnija.Od Snježane je imalo šta da se nauči i učilo se. Snježana nije samo profesor biologije, ona je, generacije učenika i profesora svjedoče o tome, dobar profesor biologije, dobar pedagog, dobar čovjek. Ako bi neko od nas, mlađih kolega, imao problem, našao se pred nekom životnom ili profesionalnom raskrsnicom, dovoljno je bilo da nam Snježa, svojim umirujućim glasom, onako uvijek nasmijana, da nekoliko savjeta, smiri nas, i sve je nekako postajalo lakše. Nije nas samo učila biologiji, već je biologija postajala dio učenja o životu. Uz biologiju su i njene druge aktivnosti, kao Crveni krst ili Dobrovoljni davaoci krvi, postajale naše. Znala je da nas okupi, posavjetuje, pohvali i pokudi ako treba. Uz njen osmijeh i blagi ton glasa, nijedna riječ nije bila teška, ali je imala snagu i moć da nas pokrene. Snježana je prošlog ponedjeljka, 11. novembra, otišla u zasluženu penziju, i taj, njen posljednji radni dan, nije propustila priliku da nam da još jedan savjet: Pohvalite učenike! Možda niste ni svjesni koliko to učenicima znači! . Ona ne prestaje da nas uči. Snježo, hvala Vam za sve. Čekamo Vas u zbornici. Srećno! Vaš Aktiv profesora biologije DODATAK Žute kruške U čovjeku kao mikrokosmosu prebiva makrokosmos – tvrdili su stari Grci, a tu misao, sačuvanu, predali su renesansni stvaraoci našem vremenu koje nam je sa Vama, Snježana, dalo da ugledamo beskonačno ljudsko prostranstvo i doživimo ljepotu povratka istinskom humanizmu. Od prirode ste učili, nju ste slijedili i ona Vam je predala svoju tajnu kako se sa malo energije proizvodi puno života. Pisati o Vama je nemoguće bez prisustva svadbenog dara neba i zemlje čovjeku, sjajnog i blistavog ploda vinove loze. Kada se pokuša pobrojati koje ste sve poslove obavljali u Vašoj, jednoj i jedinoj Gimnaziji, glagoli se uplaše da nisu blizu vašim radnjama i nikako da se slože kako će predstaviti Vaše mnogoimene poslove. A dok se oni dogovore evo jedne priče, jednog sjećanja. Jesenje veče je. Početak školske godine 80 i neke, vrijeme predivno za šetnju i dokolicu. Profesori Banjalučke gimnazije, uz miris pečenog kestenja, kreću na sjednicu Nastavničkog vijeća i razmišljaju, tješeći se i bodreći da nikom nije lako počinjati, pa nije ni prirodi lako koja se sprema za odmor i čeka zasluženi kraj, pogledom tražiti ko će njene dozrele plodove sakupiti. I, u ne baš veselom raspoloženju, ulaze u zbornicu. Profesore, kao u Platonovoj akademiji u kojoj se i učilo i živjelo, dočekuju žute kruške i mirisno grožđe tek ubrano iz dvorišta Snježaninog djetinjstva i, uvijek spremna za početke, direktorica Snježana. Iščezava muka započinjanja i neosjetno se u sve nas useljava Vaša životna energija i nema više sumnje kuda treba krenuti, kako započeti, koji je cilj. Probuđena priča nije zadovoljna i traži pomoć prizivajući priče koje joj se sad čine mjerodavnijim i ozbiljnijim. Priče Vaših učenika koji su od Vas upijali ljubav prema svim oblicima živog svijeta. Kako ste najkomplikovanije klasifikacije pretvarali, brinući o kazanom, u neizbrisive slike, sačuvali su i mediji kao ogledne časova, ali još je sigurnija i življa riječ koja se svakodnevno čuje kad se hvali rad nekog ljekara – zna se njemu (njoj) je Snježana predavala. I sad ne više uplašeni glagoli traže da se uvaži njihovo čekanje, i da se svi pobroje. Vodili ste najhumanije aktivnosti kao što je Crveni krst, predavali, organizovali sve manifestacije, maturske večeri, uređivali školski prostor, nijedan kutak nije bio za vas nebitan, brinuli o svakom cvijetu, bogatili školsko dvorište novim sadnicama. Strpljivi glagoli spremni su, kad su izrečeni, i na dogovor da ih ipak zastupa jedan. Vi volite život i sve ono što on u svom stvaralaštvu daje kao mogućnost čovjeku, volite kako svoju porodicu, tako i sve nas. A Vaša porodica je osluškivala Vaše želje i gimnazijski duh je sa njom postao jedno aktivno biće grada. Vrijeme teče. Svaki kraj je i nepretecivo dovršeni početak. Ovo je godina koja govori da je prošlo sedamnaest vijekova od Milanskog edikta, vremena kad se čovjek osmjelio na kompromis vjere i zakona za mogućnost slobode. Ovo danas je i vrijeme kada se obilježava dva vijeka od rođenja Njegoša, za koga je čovjek biće borbe i mora biti i ostati čovjek. Vi ste naša paradigma kako čovjek svoju humanost i ono što jeste najviše ostvari kada se vrati u svoj zavičaj, a Vaš je uvijek bio i ostaće … …Vaša Gimnazija Gorana Đudurović Praštalo
