Pedagog Ranka Tutnjević na kraju svog radnog vijeka

O veličini čovjeka govore njegova djela i ljudi sa kojima je u svom radnom i životnom vijeku radio i sarađivao. Ranku Tutnjević, dugogodišnjeg pedagoga naše škole, ispratili su sa podjednakom ljubavlju i učenici i profesori. Šta su i na koji način o njoj rekli oni koji su za riječi imali bar malo snage, pročitajte u nastavku: Krila leptiraKako možemo biti savršenija bića, bolji ljudi? Mnogi danas daju različite savjete. U prirodi čovjeka neprestano je prisutna potreba da mu u životu bude dobro, ako ne i najbolje. Sreća i nevolja su najmjerodavniji tumači. Vjerno pokazuju ko smo i otkrivaju kakvi istinski jesmo, ali zaboravljamo to uvijek biti i zadržati ispoljenu humanost. Odlučnost i hrabrost da se ne stane pred ratnom nevoljom mogli ste samo Vi, Ranka, niste iznevjerili imperativ zadat čovjeku da čuva čovječnost. Tako Vas je Gimnazija upoznala. Prihvatanje nasilno prekinutog kraja, mirnog, redu sklonog sarajevskog razdoblja, i započinjanje u zabrinutoj Banjaluci svega iznova, pokazalo je sposobnost stvaranja koje je samo savršenom, božanskom djelatnošću moguće ;iz ništa;-i to je Vama i Vašoj porodici bilo svojstveno. Nevolji, koja je bila iznad ljudskih moći, Vi ste se stoičkim duhom oduprli i strpljenjem je potrošili. I nastavili ste dalje bez zastajanja. Sveobuhvatni pogled na posao crpili ste iz prostranog poimanja svijeta. Život za Vas nije samo zbivanje. Smatrate da on treba biti i vođen kao što i pedagogiju doživljavate kao sigurno sistematsko vođenje djeteta. Saznanja koja ste profesorima prenosili u radu težila su kao i Vaš kreativni duh ispoljen u svim oblastima, da budu raznovrsna, podjednako odgovarajuća i predavaču i učeniku. Cilj časa, za Vas, nije samo predstavljačkim mišljenjem saopštiti gradivo, nastojali ste naglasiti i smjelost upućujućeg mišljenja kako bi učenik predmete mogao da shvati ne samo kao školske stvari već da u njima prepozna i načine koji će mu olakšati buduće djelovanje. Iskusili ste da je sve moguće i da je zadatak mlade ljude osposobiti kako se suočiti sa neočekivanim, sa njima nepoznatim stvarima, a ako su nešto pogriješili da bez bijega i poricanja sagledaju posljedice. Vaše mišljenje, koje preobražava život, čekala je osigurana spoznaja svijeta. Neumornošću i smirenošću uspijevate sve nedaće pobijediti. Osjećate da postoje ljudi koji ne mogu zamisliti svoje postojanje bez Vas, bez Vaše ljubav. I ta Vas ljubav pokreće, i za nju se spremno borite. Borbu za ljubav razumjela je i ljubomorna Afrodita, koja je prvo kaznila Psihu, zemaljsku ljepoticu, što joj se ljudi dive više nego njoj, boginji, ali poslije je njenu odlučnost da savlada sve postavljene prepreke da bi ponovo vidjela voljenog Erosa- nagradila božanskim krilima. A, Vi ste Ranka gimnazijska Psiha i svi Vaši napori da nas vodite cilju da postanemo bolji ljudi dobiće još ljepši dar od mita u kojem Psiha i Eros žive srećno uz svoju ćerku Hedonu. Gimnazija će Vam darovati najveća krila leptira. Tako Vas vidimo, a tako su i stari Grci predstavljali Psihu. Leptir je simbol ljubavi, leti u paru i Vašem slobodnom duhu, spremnom da sve što mu dolazi u susret preobrazi, ona će savršeno pristajati. Krila će Vam omogućiti da ostvarite sve što ste željeli, a niste stizali- biti velika baka, odletjeti do Kanade i nesmetano se vratiti svojim najbližima u Banjaluku. Nadamo se da ni svoje prijatelje i kolege nećete ostaviti da dugo čekaju. Vaša Gimnazija zna da Vama na novom putu ne trebaju uputstva kako da se krećete već samo nekoliko toplih riječi kako su i završavala grčka pisma sa izrazom en prattein (; neka ti ide dobro;), da poput maestrala krilima učine ugodan let. Gorana Praštalo, profesor Draga gospođo Ranka, Već nekoliko dana se trudim da sročim svoje misli. Javili su mi da idete u penziju. Obuzeo me je nemir. Ne mogu da Vas obiđem još jednom u Gimnaziji, ali mogu da Vam pišem. Sigurna sam da ćemo se razumjeti jer puštam srce da govori. U njemu imate posebno mjesto. Sjećam se, uvijek ste me dočekivali s osmijehom. Činili ste da se osjećam prihvaćeno. Slušali ste me, bodrili, kritikovali i razumjeli. Nije Vam uvijekni bilo lako. Dolazila bih Vam ljuta, tužna i razočarana, a odlazila shvatajući da sam srećna. Znali ste šta da me pitate i kako da mi odgovorite. Naučili ste me da razmišljam zdravo. Pokazali ste mi kako se uči na greškama, a tu vještinu mnogi ne steknu nikad. Pomogli ste mi da razumijem svoje uvrnute roditelje i nepravdu u ovom svijetu. Zahvaljujući Vama, pronašla sam svoj put ka sreći. I ko zna kakav bi mi zivot bio danas da nije bilo onog Vašeg osmijeha; da nije bilo Vaših riječi i postupaka. Tinejdžeri su čudna bića; trude se da misle, ali ne mogu sami. Kada bi svaki imao jednu gospođu Ranku, svijet bi bio mnogo ljepše mjesto. Hvala Vam, gospođo Ranka! Od srca, N., bivša učenica Nisam neko ko lako govori na ovakvim skupovima, ali u Rankinu čast je zadovoljstvo govoriti. Svakako i velika privilegija! Reči nadolaze same, prosto se nižu jedna za drugom…Tako je to kada se govori o velikim ljudima koji se nisu izgubili u visinama sujete. O ljudima koji ne nameću svoju veličinu, o ljudima koji su autoriteti sami po sebi. Zbog toga što su takvi kakvi su, drugi ih poštuju i vole. Verujem da Ranka nije ni sanjala da će biti deo života banjalučke Gimnazije?! Sarajevo je bilo životni izbor, prva velika ljubav. A onda, nakon godina zadovoljstva, sa koferom uspomena i pod teretom teških vremena, stigla je nama. Nisam svedok tih ludih, surovih godina, ali verujem da je njen dolazak bio jedna od retkih svetlih situacija u tim teškim vremenima?! Zašto sam skoro pa sigurna da sam u pravu? Zato što Ranka ima talenat da sasluša, strpljenje da posmatra i odlučnost da savetuje. Kao takva, prava je podrška svakome ko se snalazi, uklapa, uhodava u život ove škole! Ranku sam upoznala kasnije, kada je već pustila korenje u Gimnaziji, ali odmah sam stekla utisak da je ona neko ko raste, razvija se, diše, oseća sa duhom škole i da je kao takva spremna da izađe u susret svakome ko se oseti nesigurnim, zbunjenim, radoznalim, ambicioznim u vezi sa bilo čime što je sastavni deo školskog procesa. Ranka ima posebnu životnu filozofiju kojom čoveka u dilemi vrati na osnovne životne vrednosti. To je bogatsvo i to treba učiti od nje! Dešava se da mi, profesori, izgubimo kompas u burama međuljudskih odnosa ili potrebama da sačuvamo samodostojanstvo i ojačamo samopouzdanje; da želimo da izgradimo poverenje i sakrijemo kajanje i pritisak svakodnevnih odgovornosti. Dešava se da se ponašamo kao da zaboravljamo da smo ljudi, da nam je dozvoljeno da kada radimo pravimo sopstvene izbore, pa među njima i po koju grešku…A kada se ove i slične situacije dese, Ranka ume da te zaustavi, vrati u realnost. Ranka ume i hoće da pohvali ono što čovek dobro radi, ali i da otvoreno i direktno ukaže na greške. Od nje se, zaista, može čuti ono što i misli. Reći će kako stvari stoje, a na drugome je da odluči hoće li je čuti, uvažiti ili ignorisati njen stav. Takva je i sa raznoraznim autoritetima iz struke. Koliko je puta samo ukazivala na propuste i neprimenljivost u životu škole upravo onima koji su te iste ideje plasirali na stručnim skupovima. Sigurna u sebe, naoružana znanjem iz knjiga i veštinama iz školskih učionica, svesna da zna kako škola diše… Šta reći na kraju? Draga Ranka, nedostajaćeš nam…Hvala za profesionalizam i ljudskost u ophođenju sa svima nama, tvojim kolegama! Navikla si nas na utisak da nam čuvaš leđa u ovim, ni malo lakim prosvetarskim poslovima, ali smo dosta i naučili od tebe, pa ćemo polako dalje…svako za sebe, a opet zajedno! Znaš da je ova škola tvoja druga kuća i da su ti vrata uvek otvorena! Uživaj i svako dobro, draga Ranka!Aleksandra Arsenijević Puhalo, profesor

Повезани чланци