

Još jedan u nizu uspješno održanih književnih podnevaka trajao je dva školska časa. Prijatnoj atmosferi u čitaonici naše škole doprinijeli su prisutni učenici odjeljenja: III3 i III6, zajedno sa profesorima i direktorom.Nakon što smo upoznati sa biografijom Predraga Bjeloševića, koji je između ostalog objavio mnoga poetska i prozna djela poput Gorka slad, 1977; Lice sa zatiljka, 1979; Il linguagio del silenzio (izabrane pjesme na italijanskom), Napulj, 1982; Rešetka i san, 1985; Iz međuprostora, 1987; Govor, tišina, 1995; Vodena košulja, 1996 (Izabrane pjesme); U strahu od svjetlosti, 2001; Le Rž, 2002, Pariz (izabrane pjesme na francuskom); Sjenka i svod, 2005; Rz Brzotrz i čačkalica Sofija, 1990; Tužni princ, 2000; Tačka na izlezu, 2009; te Priče iz Brklbrlka, 2009. i U šetnji bez glave, 2010.Neke od pjesama su čitali učenici Aleksandra Srdić, Milica Domuzin i Nikola Topić.
Potom je o književnom stvaralaštvu našeg uvaženog gosta govorio prof. Živko Malešević koji na samom početku kazuje kako nam se pri tumačenju savremene poezije prvenstevno nameće pitanje: Šta je poezija danas i koja je to njena uloga? Da bi u današnje vrijeme poezija bila poezija, ona mora da bude originalna, te da govori na neki poseban način, svojstven samo sebi samoj. Upravo u tome i jeste čar poezije Predraga Bjeloševića, jer on, kako i sam tvrdi, svoju pjesničku avanturu osmišlja u tome da je jedinstven i nezavisan u odnosu na bilo koga drugog. Svjestan činjenice da je umjetnost poezije u jeziku, Bjelošević akcenat stavlja na glasove i ritmičku simulaciju zvuka, pa možemo primjetiti česte oksimorone i sinestezije, čime izražava autoironiju i diže tenzije tokom samog čitanja njegovih djela.O potrebi da se ritmom nešto ostvari, svoj govor počeo je i Predrag Bjelošević. On smatra da svaki glas nosi svoj karakter. Za sebe kaže da je pjesnik koji ne piše na osnovu tradicije, nego je kontra svega univerzalnog, pa zbog toga vodi vječitu borbu s vremenom, ali i sa riječima srpskoga jezika, zbog čega često ne može tačno da izrazi ono što osjeća i misli. Svoju poeziju opisuje kao od rođenja do smrti čovjeka. Suština svega čim se Bjelošević bavi jeste pronaći način na koji diše, jer to je ono što ga vodi kroz život, pa on nalaže: Pišem kako dišem.Za sami kraj, on nam poručuje da ništa nije nemoguće ako to dovoljno želimo, te je volja najbitniji faktor našeg djelanja. Stoga, jasnom porukom Ne gubite nadu, imajte vjeru u sebe!, banjolučki umjetnik zatvorio je ovaj književni podnevak.Jovana Jamedžija