Njihova spontanost i osmijesi šarmirali su nas. I bilo je dirljivo. Dirljivo ne zbog toga što se grupaprijatelja sama upustila u avanturu snimanja filma. Niti zbog toga što su ovi mladi ljudi i maštoviti gimnazijalci svoje nadahnuće odvažno pretvorili u umjetničko djelo. Ne, nije bilo dirljivo zbog toga. Njihov podvig u namaizaziva divljenje i ponosni smo na njih, ali to je samo površni doživljajnjihovog djela. Došli smo da gledamo film, a oni su nas uvukli u njega. Usvijet svojih ideja, mašte i emocija. Nisu nam ga samo prikazali, već su nassuptilno primorali da ga upoznamo. Da iskusimo ono što su stvorili. E, to je bilo dirljivo u Domu omladine, 11. decembra 2016, na drugom prikazivanju prvogigranog, kratkometražnog filma banjalučkih gimnazijalaca, pod nazivom Moje imeje Vrijeme!
Jesen je, u Banjaluci smo. Pratimo djevojku u lila haljini. Vuče ogroman kofer i uznemirena je. Želimo da jojpomognemo, ali izmiče nam. Trčeći za njom prolazimo kroz predjele koji nam izgledaju čarobno, obojeni u zeleno i zlatno. Muzika nam stvara osjećaj melanholije i čežnje za prošlim. Djevojčini pokreti su lagani i jednostavni, a njena patnja nečujna. Sve je lišeno težine postojanja, jer je prošlo. A bolinas i postaje teško jer nije zaboravljeno, jer želimo da se ponovi. Nešto smoostavili iza sebe i vrijeme ga je pojelo. Sada smo sami. Dok djevojka bježi od prolaznog itrči unazad, pojavljuje se još neko. Nismo ga nikada vidjeli, a uvijek je uznas. Takva mu je sudbina. Ima zlatni sat i kaže da se zove Vrijeme. Želi da nasupozna, ali mi smo uvijek ispred ili iza njega. Nikako da odvojimo vrijeme zataj susret. Putujući kroz svoja sjećanja iželje, čujemo unutrašnje monologe djevojke i Vremena, njihove najveće tajne,koje smo nekada i sami znali, ali smo izgubili riječi da ih opišemo. Oni suuspjeli da ih jasno iskažu i tako postali još tužniji, jer to što su mogli nisuučinili. Gledamo film, živimo film i pitamose: Na šta smo mi to izgubili Vrijeme? Zašto smo bježali od njega, a onda gatjerali da se vraća ili da se zaustavi? Kako smo od njega načinili našegnajvećeg neprijatelja? Možda je problem u tome što ga nikad nismo upoznali,pogledali u oči i uhvatili za ruku. Samo tako možemo da idemo u korak sa njim. Ako ne vjerujete, pitajte djevojku u lila haljini. Tik-tak, tik-tak. Gledam na sat i čini mi se da je krajnje vrijeme da pogledate ovaj film!
Anđela Radovanović IV3
