Kao i mnogi ovdje, ne volim rastanke u sred školske godine koji se protive svim školskim, učeničkim navikama da se sa profesorima rastaju samo kad je kraj. Ne, ja ne volim kad moram da kažem zbogom, ali ne i doviđenja. Ne želim sad o neoborivim zakonima, jer Vi treba da se odvojite od načina života koji je godinama bio dio Vas …a znate da je današnje vrijeme naglo ostarilo i posenilo tako da od ljudi koji su sve dijelili čini samo strance ili možda poznanike. A lijek za tu bolest smo mi – treći tri. Doznali smo i prošlogodišnja Vaša trojka je nenadmašna u razdrmavanju i razbuđivanju vremena i vjerujte da mi i u snove dolazimo i ne damo ni miru da odmara. Profesorice, zaista nisam siguran da je uredu da se u ime svog razreda ili svih nas izvinjavam za nešto što smo činili svjesno i slobodno, duše čiste i mladošću opijene. Ali, krike savane tokom časova slušali su i slušaće generacije profesora. I znam, smijali smo se kao podle hijene… Eto, jedino Vam možemo obećati da Vašem nasljedniku neće biti bolje. U ime svog razreda, trećeg tri, želim da Vam zahvalim na svesrdnom omogućavanju dugotrajnog umivanja i hlađenja za vrijeme časa, bez posljedica zabilježenih u plavoj knjizi. Istini na volju, uvijek će biti onih kojima je najmanji zajednički sadržilac marmelada ili voćna salata, onih koji od žbunja ne vide drveće i onih kojima će košara nejasnoća zauvijek biti otvorena… Ali vjerujte u one do čijeg je cefalona ipak nešto stiglo, ili se nadate de će stići. Međutim, iako smo slobodni kao sami na svijetu, nismo ,,tabula rasa’’. Svjesni smo da je malo onih koji se mogu pohvaliti da su učinili bilo šta što nije bilo u sopstvenu korist, a kamo li da su cijeli život podredili nekom, ko je vrlo lako mogao da im ne znači ništa kao što ste Vi činili. Poklonili ste, nadam se ne najljepše, godine svog života. Četrdeset godina. Poklonili ste ih licima mladosti i zanosa. Utkali ste sebe u generacije ne odustajući u pokušaju da od djece stvorite ljude . Rečena mi je jedna misao šapatom skrivena, i glasi: ,,U životu je važno biti dobar čovjek, pravi prijatelj, sve ostalo će doći…. I koliko god se mnogima poslije kečine činilo nemogućim, Vi ste upravo to – dobar čovjek i pravi prijatelj. Hvala Vam što ste pored toga što ste bili profesor, bili čovjek kada smo i mi bili ljudi, i što ste znali biti dijete kad smo se mi ponašali kao djeca. Stefan Petrović
