U krotosti primite ovu reč koja može spasti duše vaše. Budite tvorci reči, a ne samo čitaoci, pomišljajući u sebi da koji sluša reči i ne čini što je zapoveđeno njima, takav je sličan čoveku koji gleda lice svoje u zrcalu: jer pozna se, i otide, i odmah zaboravi kakav je bio. ( Sveti Sava )
Akademija je tradicionalno otvorena Himnom Svetom Savi, koju je ove godine izvodio hor u pratnji orkestra naše škole, a zatim je uslijedio pozdravni govor direktora Gimnazije, Zorana Pejašnovića, koji je pozdravio sve prisutne i podsjetio nas na stogodišnjicu od Đačkog procesa koji je potresao naš grad davne 1915. godine. Voditelji Aleksandar Matić i Marijana Dragaš su pročitali imena učenika koji idu Savinim stopama, te su na polugodištu ove školske godine postigli najbolje rezultate u svojim odjeljenjima. Publici se predstavio i učenik trećeg razreda, Bojan Belenzada, ovogodišnji besjednik, koji takođe zaslužuje sve pohvale i čestitke za svoju besjedu na temu Svetosavlje me uči da svijet živi svjetlošću.
Govoreći svoju besjedu, Belenzada je na sve prisutne ostavio utisak koji već danima ne prolazi, a pojedini dijelovi njegove besjede se citiraju, kako na školskim hodnicima, tako i na popularnim društvenim mrežama. Prateći tu svjetlost, učenici su otkrili i neizbrisive tragove Svetitelja Save koji je posvetio svoj život borbi za bolju budućnost, obrazovanje i slobodu. Upravo to je put i cilj svakog gimnazijalca u daljem životu, da bude koristan, vrijedan, uzoran i pošten čovjek sa vječitom težnjom da naučimo nešto novo. Dobroj atmosferi doprinijele su i muzičke numere Подмосковные вечера i Spustite se anđeli u izvođenju talentovanih učenika Dunje Ilić, Tijane Tepić, Sretena Railića i Damjana Skenderije. Najveći dio priredbe činila je predstava rađena po motivima romana Gorana Petrovića Opsada crkve Svetog Spasa, koji je dobitnik mnogih nagrada i smatra se jednim od najznačajnijih savremenih srpskih pisaca. U predstavi je prikazana prošlost i sudbina srpskog naroda ispunjena mnogim patnjama i stradanjima, ali i vjera i upornost koje su Savu i njegov narod održavale u životu. Predstava je završena motivima iz sadašnjosti, i sa zajedničkom nadom u bolje sutra i spokojan život poslije 8 vijekova nesreće. Djelo je bogato mnogim motivima iz srpske istorije kao i iz života sprskog princa Svetog Save. Lajtmotiv koji je povezivao radnju predstave je simboličan motiv prozora, vidjela koja su Srbi razbili i tako sebe osudili na lažan vidik. Lirski dijelovi romana su uljepšali i upotpunili doživljaj publike. Svaki koji pije od ove vode opet će ožednjeti, A koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožednjeti dovijeka Nego voda što ću mu je ja dati Biće u njemu izvor vode koja teče u život vječni. Ono što je zaista bitno prilikom obilježavanja ovog dana je čuvanje tradicije od zaborava u ovom prolaznom vremenu u kojem je teško pronaći prave vrijednosti. Baš takvi događaji motivišu učenike i dopuštaju im da pokažu svoju kreativnost i talenat bez obzira da li je to gluma, pjevanje, govorništvo ili nešto drugo što ih ispunjava i u čemu su dobri. Pripreme su započele još tokom raspusta, osmišljavanje scene i kostima, podjela uloga i teksta kao i mnoge druge sitnice.
Zajedno sa profesoricama srpskog jezika i književnosti, Suzanom Vuković i Danijelom Štrbac, koje su sve vrijeme bile uz nas i pomagale nam raznim savjetima, uvježbavali smo svaku scenu kako bi sve izgledalo što bolje i kako bi publika shvatila našu namjeru i poruku. Nekada je bilo naporno, često i smiješno, ali svi smo bogatiji za jedno novo iskustvo i lijepu uspomenu. Na kraju, šta je cilj Akademije i da li je on ispunjen? Niko od nas nije profesionalac, nekima je ovo prvi put na sceni dok su neki već navikli na nju. Ali trud i rad je ono što se vidi i što će vremenom izbrusiti svačiji talenat. A to je zaista pravi put koji se slavi svakog 27.januara. Kako bolje završiti članak nego riječima voditelja na kraju priredbe: Svetorodna dinastija Nemanjića nije nam ostavila velelepne dvorove i gradove kao svjedočanstvo svoje moći i bogatsva, već manastire i crkve, poeziju i slikartsvo – danas ikone naše duhovnosti i samosvjesti. A iznad svega vrednije, ostavilla nam je, kao zavjet, živo predanje Svetoga Save koje je on utkao u srpski duh i identitet Selma Ibrekić, II 11
